struka(e): teorija književnosti

fenomenologijska kritika, književnoznanstveni odvjetak filozofske škole koju je na početku XX. st. utemeljio E. von Husserl. U njezinu karakterističnu postupku redukcije književnog korpusa, opusa ili pojedinog djela na kakvu postojanu bit zatječe se trojako usmjerenje: 1) na tipičan ustroj ili obrazac (Gestalt, pattern) književnog roda (G. Špet, M. Geiger, E. Staiger), modaliteta (tzv. čikaški kritičari: R. S. Crane i N. Friedman), vrste (A. Jolles, G. Müller, M. Lüthi), djela (W. Kayser), toposa (E. R. Curtius) ili imaginativnog arhetipa (M. Blanchot, G. Bachelard); 2) na odraz autorske psihe (stilistička kritika L. Spitzera, psihokritika C. Mauronta), odn. intencije u književnom djelu (tzv. ženevska škola: G. Poulet, J. Starobinski, J. Rousset, J.-P. Richard, ali i američki kritičar E. D. Hirsch ml.); 3) na značajke procesa recepcije književne umjetnine (R. Ingarden, G. Poulet, J.-P. Sartre, W. Iser). U takvu premještanju žarišta fenomenologijske kritike s objekta (djela) na subjekt (autora) i intersubjektivnu relaciju (autor–čitatelj) odražavaju se preobrazbe same fenomenologije kao filozofijske metode. Završni pomak prema istraživanju recepcije otvorio je fenomenologijsku kritiku prema književnoj hermeneutici, pragmatici, psihoanalizi (reprezentativno u djelu P. Ricœura), socijalnokritičkim usmjerenjima te zapodjenuo živ i plodan dijalog s marksističkom kritikom, formalizmom (M. M. Bahtin) i strukturalizmom (G. Granger, M. Dufrenne).

Citiranje:

fenomenologijska kritika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.12.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/fenomenologijska-kritika>.